Otprilike u trećoj godini života dobivamo priliku da pohranimo utiske u svom mozgu stvaranjem dugotrajne memorije. Tokom prvih godina imali smo samo mogućnost da ih pohranimo u kratkoročnu memoriju. No, ti utisci su u nekim slučajevima bili toliko intenzivni da ih se pedeset godina kasnije, još uvijek možemo sjetiti.
To je savršeno za mozak, jer on osigurava da ostaneš živ i da si zbog svih tih pohranjenih utisaka u stanju da brzo djeluješ. Većina ljudi se zbog toga nalazi u svojoj strategiji preživljavanja. To je rezultat onoga što su proživjeli. Da to nisu proživjeli, ne bi se ponašali kao što to sada rade.
Postoji jedna stvar sa sjećanjima: mislimo da je ono što doživljavamo i, što dakle pohranjujemo u naš sistem, zaista istina. U stvari, naša čula tumače primljene informacije. Mi te informacije pamtimo na taj način zbog našeg uvjerenja. Ako si u prvim godinama života imao jako loše uspomene i ukoliko ih godinama kasnije podijeliš s bratom ili sestrom(ama), vidjet ćeš da se oni toga vjerojatno sjećaju na potpuno drugačiji način od tebe. Ponekad ta razlika može biti toliko velika da ćeš im reći da lažu. Zbog toga se na tu neprijatnu emociju iz tog vremena, sada ponovo povezuje nova neprijatna emocija iz ovog vremena.
Tvoja istina je zaista istinita. Naposljetku, ti si je tako doživio. Cijeli život nosiš je u sebi i vjerojatno si osjetio i puno bijesa. Čak se i sada možeš naljutiti zbog toga. Te emocije prolaze kroz zid koji si postavio i uvjerenja koja su počela poprimati sve čvršći oblik. Ako se tvoja sjećanja zaista više ne poklapaju sa stvarnošću, bolje je da imaš sjećanja koja pozitivno utječu na tebe.
Puštanje emocija iz prošlosti
Da li želiš biti u pravu ili želiš živjeti? To je najvažnije pitanje na sesijama. Vraćanje u prošlost, koliko god da je bila loša, dovodi do toga da se čovjek leđima okreće ka budućnosti. Pitanje koje se tada uvijek javlja je sljedeće: ‘Šta ćeš raditi kada ozdraviš?’
Netko s bolnom prošlošću možda još nikada nije razmišljao o tome. Većina ljudi se zapravo ne bavi time, čak ako i nisu bolesni. Uspjeh možeš postići samo ako znaš kojim putem želiš ići. Ukoliko to radiš s oduševljenjem, rezultat će biti: postizanje uspjeha. Za to je potrebno pustiti sve suprotstavljene emocije iz prošlosti da odu. Tek tada možeš raditi na putu kojim želiš ići.
I tu prsti mogu pružiti više informacija. Desna ruka ima dobru vezu s našom lijevom polovicom mozga gdje se nalaze emocije iz uspomena. Lijeva ruka ima dobru vezu s našom kreativnošću koju isto tako zovemo intuicijom. Kada se smire emocije iz lijeve polovice, intuicija je odmah prisutna. Tu se stvaraju nove mogućnosti, jer kada razmišljamo, intuicija ostaje tiha.
Da bi intuicija progovorila, potrebni su nam prsti. Komuniciranje na stari način, putem uobičajenih čula, vodi do toga da nailazimo na ‘zid’.
Međutim, taj zid prstima ne smeta. Kroz prste odmah dolazite do kreativnog dijela ljudskog bića i s tim djelom želite komunicirati. Prije nego što to učinimo, da kažem prvo nešto više o samim prstima.
