Nevoljeno čulo
Većina raznih metoda smatra da taj osjećaj dodira koji smo mogli koristiti već u maternici, nije važan. Ono što ne poznajemo vjerojatno smatramo nevažnim. No, iskustva u maternici imaju utjecaj na sam život. Da su današnja djeca vrlo osjetljiva, više mi je nego i logično. Zamisli samo kroz šta sve moraju proći tamo u toj maternici, koristeći to jedno čulo, a ako steknu osjećaj da je to opasno po život, to će imati veliki utjecaj na razvoj ostalih čula kasnije u životu. Ukoliko se tome ne posveti profesionalna pažnju, situacija će se samo pogoršati.
Astma, bronhitis, anksioznost, nesigurnost i slično se tokom prvih godina života djeteta pojavljuju kao rezultat jednog ili više iskustava u maternici. I u prvim godinama na zemlji, ukoliko ta druga čula još ne rade optimalno, čulo dodira je jedino čulo na koje se nesvjesno oslanjamo. Čudno je što taj osjećaj sada označavamo kao šesto čulo koje se smatra nečim neprirodnim nad čime nemamo kontrolu.
Razumijevanje
Čovjek želi da ga se razumije. Osim toga, u kasnijim godinama tražimo ono što nam je nedostajalo u djetinjstvu. Uvjerenja, osjećaji, misli, emocije i slično, nastaju kroz događaje koji nam se dešavaju tokom života. Njih ne utvrđuju ti sami događaji, već ih utvrđuješ ti i ono što ti smatraš istinom u vezi s tim događajima. Odatle želimo razumijevanje za našu potragu. Ako smo bolesni i naš doktor nas ne razumije, onda mi tražimo drugog doktora. Želimo potvrdu onoga šta osjećamo i mislimo da sami znamo rješenje.
Ta je potraga uzrokovana našom idejom da nam nešto nedostaje. Taj nedostatak morat će riješiti netko drugi. Bez obzira radi li se o liječniku ili životnom partneru, mi stalno tražimo nešto što mislimo da nam nedostaje. Ta potraga će uvijek biti neuspješna, jer čovjeku zapravo ništa ne nedostaje i on uvijek ima rješenje kod samog sebe. Netko drugi ti zaista ne može ponuditi ono što tebi nedostaje.
Naš ‘zid’ na prstima
Ova potraga za razumijevanjem stvara zid između onoga što se proživljava i onoga što se osjeća. Zbog našeg iskustva s vanjskim svijetom u djetinjstvu, podsvjesno odlučujemo da ćemo živjeti na određeni način. Tada kažemo: ‘Ako se svijet tako ponaša prema nama, onda ću se ja ponašati ovako.’ To će se u većini slučajeva, naravno, dogoditi nesvjesno.
Bez obzire što želiš postići kao profesionalac sa svojim klijentima, ako je njihov interni glas jači od tvoje ponude, poboljšanja neće biti.
Taj unutarnji zid tada će prvo morati biti srušen. Posljednjih godina, psihologija koristi provokativno podučavanje. Tim načinom se djelomično probija taj podignuti zid i daje se malo prostora. Na dobrom smo putu. Zid koji smo izgradili u djetinjstvu teško je ukloniti u starijim godinama. Razlog tome je da većina ljudi nema pojma da postoji zid. To je njihov način života i oni su sigurni iza tog zida. Ukoliko im to oduzmeš, osjećat će se nesigurno i tako se i ponašati. Srećom, putem prstiju možemo utjecati na stvari.
